Objavio: kostasilva | 14/04/2010

A Ona, Gospode?

Danas sam u posebnom raspoloženju jer radim posao za koji sam mislio da mi nikada ne će pasti u dijel. Da sveštenik sahranjuje i da sa godinama postane omiljen u tim najtežim trenucima onih koji se rastaju sa dijelom porodice, to se podrazumjeva, ali da sahranjuje ateistu sa zakletvom, to nisam mislio da će biti moj dio rada.

Bila je predivna gospođa, 72 godine, penzioner. Voljela je život ali ne i religiju, i to bilo koju religiju. Čovjek iznad svega, čovjek ispred svega, čovjek iza, čovjek sa strane, to su vrijednosti koje je ona poznavala. Volio sam tu gospođu i bio čest gost u njenom domu jer je njen muž bio adventista. Svi u crkvi, komšiluku i svi koji ih poznaju kažu da je to bio brak pun razumjevanja, pažnje i ljubavi.

Sada kada je njen životni put završio ostalo je meni da kažem poslednju riječ, da stavim tačku na poslednju rečenicu knjige njenog vrlo plodonosnog života… dvije kćerke odlično odgojene, školovane, sa primjernim brakovima, divni unuci, odgojeni uglavnom u njenom svjetonazoru.

Svi su se pitali kako će to izgledati, imali svoje želje, mislili šta bi oni na mom mjestu. I ja sam se djelimično osjećao nedraslo zadatku.

Pratim tijelo a ispred mene, prvi put, nije krst nego, kako to oni zovu „piramida“. Puno cvijeća, uplakana rodbina, ozbiljni prijatelji, tužan skup. Sam sam se pitao: kada progovorim šta će to biti? Snažno je na grobu govoriti o Bogu Stvoritelju; Bog punina života, Bog Ljubav, Bog ispunjenje težnji, Bog ispred, Bog iznad, Bog sa svih strana života i Bog poslije smrti, siguran živi Bog.

A sada?

Dogovorio sam se sa njima da mogu za osnovu svog govora uzeti citat Ive Andrića po svom izboru. To mi je postalo okosnica govora. Sada sam imao autoritet iza kojeg mogu stajati. Ja u službi njegovog veličanstva.

Evo citata:
„Kasno u noći.
Pošto sam se naradio cijo dan, namučili su me ljudi, zabrinuo život, nagazio sam se blata, nagledao nevolje i srama, naslušao jada i laži, sad sam sam sa teretom svog života i teškim zloslutnim bolom u svojim grudima.
Slava ti, Bože, za muke dana i mir noći, za kratki život i veliku zagonetnu smrt, neka su blagoslovene odluke Tvoje po kojima dolazimo na svijet i odlazimo sa njega pošto smo se naradili i namučili.
Ogromni su i neshvatljivi planovi Tvoji i jasno je da im ne možemo dogledati ni smjera ni svrhe i da ih moramo smireno priznati; ali teško je biti čovjek, Gospode.
Ja znam da niko živ nije prošao svoj put a da mu se Ti nisi približio, položio mu ruku na rame i pošao sa njim jedan čas.“ Ivo Andrić, Znakovi pored puta

Da, teško je biti čovjek. Gospode!

Po čemu se on poznaje?

Po djelima koje je ostavio iza sebe.

Bog kaže Jovanu na Ptmosu: „Napiši: blago mrtvima koji umiru u Gospodu od sad. Da govori Duh, da počinu od trudova svojih; jer djela njihova idu za njima.“ Otkrivenje 14,13. A Otkrivenje 22, 12. „Evo ću doći skoro i plata moja sa mnom, da dam svakome po djelima njegovijem.“

„Ja znam da niko živ nije prošao svoj put da mu se Ti nisi približio, položio mu ruku na rame, i pošao sa njim jedan čas.“

Ožalošćena rodbina mi je zahvalila na riječi ohrabrenja… ali, izvinite, to nije moja riječ.

Radivoje Kostadinović

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

Kategorije

%d bloggers like this: