Objavio: kostasilva | 11/04/2010

Prekasno zadovoljni

Ovaj članak je izašao u omladinskom časopisu Odjek za travanj-lipanj 2005 godine. Časopis izlazi u Hrvatskoj a većina onih koji ga uređuju ili sarađuju na njemu su moji prijatelji. Zahvalan sam im za ovaj primjer i misao vodilju i veoma često sam ga koristio u mojim emisijama na radiu Glas Nade u Sarajevu, koje sam pripremao svaki dan u trajanju od tri godine, a imale su naziv: To je vaš život. Uglavnom su bile koncipirane kao jutarnje ćaskanje o malim stvarima koje život znače.
Danas ovaj, meni zaista drag članak, želim podijeliti sa meni dragim prijateljima na internetu. Mislim da ga nije potrebno prevoditi jer hrvatski jezik razumijemo.

Crkvena zvona, glazba orgulja, žamor, smijeh, cvrkut ptičica, zrake zalazećeg sunca, bljeskalice fotoaparata, mirisi cvijeća i parfema…. sve se to našlo pred crkvom i veselo iščekivalo dolazak mladenaca. Sretni mladenci konačno su se pojavili. Nakon zajedničke fotografije sa svim uzvanicima, na red je došla svečana večera u obližnjem restoranu. Vrijeme je prošlo brzo i nakon nekoliko sati veselja, dobre hrane i zabave mladenci su krenuli na put. Jedan od poklona koji su dobili bio je i plaćeni medeni mjesec u svjetski poznatom odmaralištu.

Tom poklonu su se posebno veselili. Jedva su čekali ulazak u avion, polijetanje pa slijetanje… Put je dobro prošao.

Nakon višetjednih priprema, napornog zadnjeg dana, mnoštva gostiju, zabave dugo u noć, višesatnog putovanja i vremenske razlike, već su bili prilično umorni i željni svojeg hotelskog smještaja.
Hotel je izgledao prelijepo, ljubazno osoblje uputilo ih je prema njihovoj sobi. Još samo nekoliko koraka dugim hodnikom i napokon će biti sami. Karticom su im otvorili vrata, unijeli njihove kofere i otišli. Mladoženja je zatvorio vrata i tada se dogodilo… razočarenje! Strašno! Mala soba, nikakav pogled, nema cvijeća za doček, nema ničega, mini-kupaonica i zamislite… nema bračnog kreveta! Tek sofa i mala fotelja. Nisu mogli vjerovati svojim očima! Bilo je to daleko ispod njihovog očekivanja. A tako je prošla i noć.

Ujutro su se probudili s bolovima u vratu, a mladoženja se odlazi žaliti upravitelju hotela. Čak je i vikao da ovakav smještaj svojom kvalitetom ni približno ne odgovara visokoj cijeni koja je plaćena za njihov boravak.
Upravitelj hotela strpljivo ga je slušao i upitao: „Kada ste ušli, jeste li otvorili još jedna vrata?“
Mladoženja je priznao da nisu. Vratio se natrag gore i otvorio velika smeđa vrata za koja su mislili da je ormar. Ni ovaj put nisu mogli vjerovati svojim očima…
Ugledali su veeeeliki krevet, košaru punu voća, košaru punu slatkiša, košaru punu cvijeća, veeeelike prozore, još jedna vrata iza kojih se skrivala prelijepa veeelika kupaonica sa velikom kadom.
Možete zamisliti kako stoje na pragu ove sobe i s uzdahom izgovaraju: „Oh, kako bi bilo lijepo da….“
A mogli su imati veeeliki udoban krevet umjesto male sofe, veeelike prozore s dvostrukim zavjesama umjesto praznog zida i ustajalog zraka… Mogli su, ali nisu. To sve su propustili, njihova prva noć je prošla. Da, istina, doći će i druga noć, ali nikad više prva.

Zašto i ti ne pokušaš? Zašto misliš da vrata ne vode nikuda? Zar ne bi bilo mudro da su mladenci otvorili i ta druga vrata?  Stajali bi na pragu, divili se ljepoti, mladenac bi podignuo mladenku, prenio preko praga i sve bi dalje izgledalo drugačije nego što je bilo. Zadovoljstvo bi imalo ljepši okus, a ovako… da, zadovoljni su, ali prekasno!
Ima nekih koji žive bez prozora, bez svježeg zraka i bez ljepote a da se ne potrude pronaći vrata!

Većinu vremena provode u maloj fotelji i pričaju o stvarima koje su nekada bile. I neki tako na istom mjestu sjede već godinama.
Niti traže promjenu, niti žele svjež zrak, a ni više svjetla.
Molitve se nisu produbile, predanost nije porasla.
Za promjenu nabolje nijedan ulog nije prevelik. Nijedna cijena nije previsoka. Ako moraš ostaviti staru prtljagu, ostavi je. Šta god da je potrebno – učini to.
„Potom vidjeh ovo: I evo, bijahu na nebu otvorena vrata; i prijašnji glas koji sam čuo i koji mi je govorio kao glas trublje, reče: ‘Popni se ovamo, da ti pokažem…“ (Otkrivenje 4,1.

Ponekad nije lako popeti se, ima raznih uspona, skliskih, strmih… ali Isus je već sve to savladao i uspeo se prije nas. Njegova ruka je ispružena i prema tebi!
Isus za sebe kaže: „Ja sam vrata. Tko uđe kroza me, bit će spašen.“
Psalmista David kaže: „Volim biti na pragu Doma Boga svoga nego boraviti u šatorima grešnika.“
A ti? Vidiš li vrata? Pred čijim vratima stojiš? Na čijem pragu?
Otvori prava vrata i uživaj u pogledu, udahni svijež zrak, zasladi se duhovnim slatkišima jer, vjeruj mi, oni postoje!

Odjek, travanj-lipanj 2005

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

Kategorije

%d bloggers like this: