Objavio: kostasilva | 09/04/2010

Suada

Suada Galić, plavokosa djevojčica 13 godina, vesele naravi, veliki prijatelj i drug u razredu, najbolja učenica, sportašica, pisac, pjesnikinja, jednostavno spremna za sve i voljena od svih. Gusta kosa joj pada u loknama na ramena, a uredna i dobro odabrana odjeća je činila da izgleda kao anđeo spreman da na svaki mig za pomoć da rješenje. Uvjek raspoložena i razigrana sa simpatijom prema svima koji ju okružuju. Njena sveska je uvjek na klupi i svako može da zaviri u nju i provjeri rezultate domaćih zadataka, jer Suada je jednostavno sve znala. Divili smo se Suadi i bili ponosni što ju imamo u odjeljenju. Na sporskom terenu neprevaziđena. Rukometni tim Premium imao je „letećeg anđela“ kojeg su se plašili svi timovi sa kojima su igrali. Imala je rješenje za svaku priliku.
Suada sve može, sve hoće i ništa joj nije teško. Te godine 6/2 je imao više jakih i svestranih đaka ali ona je bila na čelu svih, bila je miljenica razrednice i svih profesora. I možda to i nije nešta posebno da bi ju pamtio i poslije 40 godina, ali jedan događaj je učinio da trajno bude urezana u moje pamćenje.

Suada je živjela sa ocem Husom koga smo svi dobro poznavali, ali je bilo malo onih koji bi ju povezali sa njim. Ostario, sav sijed i neobrijan, sa debelim naočalama na nosu, u starom poderanom kaputu i ofucanom kapom na glavi, povijenih koljena i savijene kičme, vukući nogu za nogom sa štapom u jednoj ruci i starom korpom opletenom od pruća punoj fišeka napravljenih od starog novinskog papira i napunjenim pečenim sjemenkama od bundeva, tiho je hodao oko škole i gradskog kina ne izgovarajući ni jednu drugu riječ osim: „dvadeset para komad.“ Bilo je prilika kada bi Suada prolazila sa njim kroz grad; izgledalo je da hodaju dvije osobe koje jedna drugoj ne pripadaju, jer niti razgovaraju niti ičim odaju utisak da jedno drugom nešto znače. Rezigniran prema svemu i nijem za sve on je uporno, onako zguren, svaki dan hodao istim putem, sjedao, više skupljao se sjedeći na vlastitim petama u isto vrijeme pored istog zida nudeći sjemenke riječima: „dvadeset para komad.“ U određeno vrijeme kada sva djeca kupuju sendviće ili nešto slično u đačkoj kuhinji, Suada bi otišla do njega uzela novaca i kupila hranu. To se događalo skoro svaki dan. Bez bilo kakvih emocija, bez razgovora, bez stida ona bi se približila ocu koji se skupio uz školski zid, uzela svoj dio i otišla.

Među djecom je bilo i onih koji bi pokušali da mu ukradu neki fišek i tada bi se čuo njegov grubi glas, tresak štapa o asfalt i dječiji smijeh. Tog dana sam u društvu nekoliko dječaka prolazio pored Huse. Jedan dječak je rekao: imam kod sebe stari novac iz vremena Kraljevine Jugoslavije koji liči na novčić od dvadeset para, samo je veći i teži, i pismo je drugačije. Mogao bi ga zamjeniti za fišek pečenih sjemenki ali se bojim da Huso ne prepozna prevaru pa me udari štapom po nogama. Ja sam se ponudio da izvedem prevaru. Uzeo sam novčić, približio se starcu, sagnuo se da odaberem fišek i uspravivši se dobacio mu novčić. Izmakli smo se par koraka da posmatramo predstavu. Starac je dugo provjeravao novčić. Trebalo je vremena da kroz debela stakla naočala pročita pismo i tada je nastala erupcija bijesa, ružnih psovki. Oči su mu bile crvene od srdžbe. Nije to očekivao od mene. Razočarenje, ljutnja i bijes su se spojili u bujicu nekontrolisanih riječi.

Mislili smo da Huso ništa ne zna i ništa ne zapaža jer nikada nije davao komentare o bilo čemu a on je, ustvari, bolje poznavao druge nego oni njega. Znao je ko sam ja i znao je za moju dugogodišnju borbu u školi da sprovedem svoja religijska uvjerenja. Znao je da prolazim kroz neviđenu torturu zbog moje vjere i da hrabro, nasuprot ruganju i nipodaštavanju istrajavam. Suada mu je sve ispričala i on je o meni znao sve. Sada je bio razočaran, povrijeđen, prevaren, izigran od onoga koji to nikako nije smio uraditi. U sledećim danima ovaj stari čovjek mi nije izgledao isti. I njegovo stalno ponavljanje „dvadeset para komad“ nije bilo isto. Nekako mehanički i metalno hladno djeluje njegova figura i pojava. A ja više nikada nisam kupio fišek sjemenki od njega nego uvjek od nekog drugoga; bilo me sramota i kao da sam se, na poseban način, plašio ovog čovjeka.

Suada nije ničim pokazala da zna šta smo uradili njenom ocu. I dalje je bila ista pa ipak, kada bi učinila nešto, učinila bi to praznog pogleda i bez sjaja u oku. Nekako se udaljila, okrenula se brojnim obavezama, drugom društvu, lagano praveći distancu u odnosu na nas.

Te večeri, poslije prevare starog oca moje dobre koleginice iz škole, dugo sam ostao budan. Razmišljao sam o tome kako malo treba da čovjek bude strašno nesretan. Ništa veliko, jedan fišek sjemenki a velika duševna bol i nesreća. Razmišljao sam kako da popravim situaciju. Donio sam odluku da mu vratim petorostruko i izvinem mu se. Teško je bilo doći do novca. Otac nije imao da nam daje ništa od novca a i kada bi sakupio novac nisam sretao Husu, ili kada bi ga sreo ne bi imao novac.

Prošle su i godine. Jednog dana čitam u gradu zelenu čitulju: umro je Huso Galić. Izgledalo je da i moj život više nema nekog velikog smisla. Otišao je a nisam se izmirio sa njim. Samo dvadeset para a takva duševna bol. Trebalo je puno vremena da se pomirim sa tim i da naučim životnu lekciju da nema malog grijeha. Svaki grijeh u sebi nosi destrukciju sa nesagledivim posledicama. Samo jedan plod sa zabranjenog drveta, samo jedan ugriz zadovoljstva i neslućena katastrofa naše planete. Mnogi smatraju da je Svemir nemilosrdan prema bićima sa Zemlje jer je dozvolio ovoliko jada i patnje za samo jednu ukradenu voćku u raju. Volio bi sresti moju školsku koleginicu Suadu. Uspio sam pronaći našu razrednicu Mevlidu Gračić – Dadu, staru gospođu u osamdeset i osmoj godini života. Živi u jednom selu nedaleko od Pule. Možda bi mi ona mogla pomoći. Bez obzira na sve, ostaje svijest da posledice naše greške putuju sa nama u blažoj ili težoj formi kroz život. U svjetlosti Uskrsa ne postoje mali grijesi. Postoje grijesi koji su uzrok najveće patnje ali najvećeg oproštenja za ljudski rod. „Kome je mnogo oprošteno ima i veliku ljubav,“ rekao je Isus.

Radivoje Kostadinović

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

Kategorije

%d bloggers like this: