Ključ uspješnog življenja je u našim rukama. Samo malo promjene u navikama i život počinje da dobija novu svjetlost. Mnogi žive na sjenovitoj umjesto sunčanoj strani života. Mali znak pažnje, riječ pohvale, kompliment koji neko zaslužuje i nova svjetlost života počinje da sija svuda oko nas.
Pronađite dobro i pohvalite ga!
Širite dobre vijesti koje čujete o drugima.
Neka vam ključ uspješne pohvale bude ključ za uspješno življenje.
Bračni savjetnici se, uglavnom, slažu u ideji da se brak može održati i da bračnih kriza, skoro, nebi ni bilo kada bi bračni drugovi razumjeli i usvojili pravilo da je ključ uspjeha u njihovim rukama. Suprugama nikada dosta pažnje i sitnih znakova ljubavi. Lijepa riječ, cvijet, mala usluga, iskrena izjava ljubavi, posebno u društvu.
Muževi, pak, žive u ženinim pohvalama. Njima divljenja i pohvala nikada dosta. Oni svoju životnu snagu nalaze u odobravanju i divljenju bračnog druga. Izjava: „Ja o svom mužu imam lijepo mišljenje,“ nema nikakvu praktičnu vrijednost. Oni jednostavno žive od onog što vi kažete.
A da nedostatak izjava i potvrđivanja vrijednosti riječima može rezultirati katastrofom života govori događaj koji je opisao Jerry Twentier u svojoj knjizi „Pozitivna snaga pohvale“.
„Dok smo jednog oktobarskog dana 1983. godine sjedili na sofi u svom malenom stanu, moja je supruga suhoparno spomenula da je upravo nazvala svog oca u Ohaju. On je upravo letio svojim privatnim avionom u Houston po nju da ju zauvjek odvede.
Zbunjen, počeo sam grčevito tražiti rješenje koje bi je navelo da se predomisli. Ne bi li ipak razmislila o pet godina koje smo proveli zajedno. Ne. Sve je bilo gotovo.
Slijedećeg dana smo se nas troje dostojanstveno vozili do malog pomoćnog uzletišta u jugoistočnom Houstonu, gdje je avion čekao. Naše je tmurno raspoloženje bilo u skladu sa sivim oblacima iznad nas. Nespretni pokušaji čavrljanja obilježili su poslednje trenutke dok smo utovarali putne torbe.
U poslednjoj, očajničkoj molbi pozvao sam ju imenom i bubnuo nepromišljeno: <Šta se to s nama dogodilo?>
Zureči u mene jasnih očiju, u kojima nije bilo osećanja, izgovorila je jednu jedinu rečenicu sa potpunom sigurnošću:
<Jerry, ti me ne trebaš!>
Zatim se okrenula, popela se malenim stepeništem i nestala u unutrašnjosti malenog aviona..
Šokiran, zagledao sam se u avion na uzletnoj stazi. Kiša je počela lagano da pada dok je avion napuštao uzletnu stazu, oštro se uspravio pod uglom i nestao u oblacima.
<Kroz suze dalje vidimo>, objasnio je lord Byron, <nego li kroz teleskop.> Moja spoznaja postala je bolno jasna dok se zastrašujući odjek njezinih oproštajnih riječi poput kišnih kapi postepeno slijegao oko mene. <Ti me ne trebaš!> ponavljao sam s nevjericom. Naravno da sam ju trebao!
Jesam li joj to ikada rekao? Pa, ne, zapravo nisam! Ali zašto to ona nije znala?
Kako je jednostavno sve trebalo – moglo – biti! Tog mi je dana ona dala prvu lekciju i ja ju dijelim sa vama. Iskrene, srdačne i zlata vrijedne riječi ljubavi mogu, naime, učvrstiti vašu vezu. Treba samo reći: <Volim te. Trebam te. Važna si mi.>
Zašto joj to nisam rekao?
Otrgnuta iz udobnosti doma i porodice, ta mlada dvadesetdvogodišnja nevjesta tražila je sa mnom novi identitet. Zaokupljen vlastitim težnjama i interesima, nisam joj nikada priznao da je ona važan dio mog života. Zaokupljen svojim vlastitim ciljevima, isključio sam ju iz svog života.
Od tog dramatičnog trenutka pa sve do sada, bolno i pomnjivo razrađivao sam novi način postupanja sa drugima. Niko od nas ne zna strašnu snagu i djelovanje jedne jedine izjave kojom iznova potvrđujemo svoju ljubav, potrebu i odobravanje drugom ljudskom biću. Kako li je to mala cijena koju treba platiti za učvršćenje svoje veze! Usuđujete li se reskirati i živjeti bez nje, makar i samo jedan dan?“
Iz knjige „Pozitivna snaga pohvale“ od Jerry Twentier, izdanje Zagreb 1999. godine.
